Dosta mi je svega, ne mogu podnijeti da se tako unistava. Zbog njega cemo izgubiti sve sto imamo. Nemojte me sada ni pokusavati smiriti. Ova stvar je pokazala kakav je zapravo. Zna da nemamo dovoljno novaca za mamino lijecenje a on se ovako ponasa. Ne, nece tako vise ici. Kada se otrijezni porazgovarati cemo. Ne razumije u kakvoj smo situaciji. Jos nam samo fali da nas izbace iz stana. Ne razumije da se sa tim kockanjem i alkohol unistava, ne samo sebe. Vec sve nas. Ne mogu gledati Lorenu kako stalno place zbog mame i njene bolesti. Pa tek joj je 13, ne zelim da ima isto djetinjstvo kao i ja, nije to zasluzila. Jedva cekam da navrsim 18 i da odem odavde. Nekako cu skupiti novce da platim mamino lijecenje i zaboraviti cemo na tatu. Nikada nam ni nije bio pravi otac tako da ni ne zasluzuje da ga zovemo 'tata'.
Danas smo trebale posjetiti mamu, ali nismo mogle. Tata je htjeo da svi sjednemo i porazgovaramo. Ne zelim uopce pricati sa njime nakon svega. 'Mislim da i same znate da trenutno nemamo dovoljno novaca da platimo vasoj majci lijecenje.' Sto si on umislja? Da nam on ima pravo govoriti o nasoj majci. Nema je pravo spominjati nakon svega sto joj je ucinio. Ponasa se kao da ga nije briga sto mama ima rak. Stalno se kocka i radi gluposti. Izgubio je previse novaca.----Digle smo se sa stola i izasle iz kuce. Ovaj razgovor uopce nije imao smisla. Znam da ga nije briga ni za mene, a kamoli za Lorenu. Zao mi je sto ga mora takvog gledati i sto ne moze imati normalan zivot kao njene prijateljice.
Stigle smo u bolnicu i usle u maminu sobu. Uvijek nas je ocekivala sa osmijehom na licu. Znam da bi najradije plakala ali nece. Ne zeli da je vidimo u ovakvom stanju. Sada me najvise od svega razveseli kada Lorena prica sa mamom o svemu. Nakon svega sto smo prosle jos uvijek se smiju. Da bar ja mogu tako. Izasla sam iz sobe i sjela sam na stolicu u cekaonici. Naslonila sam glavu na zid i suza mi se pustila niz obraze. Brzo sam ju obrisala da nitko ne vidi da placem. Jednostavno ne zelim da me ljudi vide da placem. Ne znam sto smo krivo napravili da nam je zivot ovako sjeban. Zelim vratiti vrijeme 12 godina unazad. Tada je Lorena imala godinu dana i svi smo bili sretni. Ja sam jos bila mala i uvijek sam bila mamina mala Ivana. Nikad nisam voljela svoje ime. Ivana, nikada ga nisam voljela zato jer mi je tata dao ime. Od malena se nije brinuo o nama ali barem se nije kockao i imali smo sve sto nam je bilo potrebno. Sada jedva skupimo za hranu i za racune. Jedina stvar koja mi je sada najbitnija su Lorena i mama. One ce me uvijek dizati prema gore i zbog njih nikada necu odustati od svog jedinog cilja. A to je da kada napunim 18, unajmim stan za nas tri i da platim mami lijecenje. Znam da necu uspjeti lako ali potruditi cu se. Isplatiti ce mi se sve na kraju.
Nema komentara:
Objavi komentar