25. dio

'Slusaj me sada pozorno. Maknuti ces se od Kristijana kako god znas. Nemoj mu ni slucajno spomenuti ovaj razgovor zato jer ce tada biti posljedica. Saljem ti pusu, kujo. I Viktorija je.' Cula sam neki glas kada sam se javila na mobitel. 'Kakva Viktorija sada? Zar se ne zoves Ariana?' Upitala sam je pretvarajuci se da uopce nisam cula ove prijetnje. 'Ariana? Kristijan ti je lagao. Uvijek smo se zezali da se tako zovem, svima sam govorila da se tako zovem zato jer sam mrzila svoje ime. Viktorija, ali nakon par godina sam shvatila da mi je ime prekrasno i da se vise ne moram skrivati.' Odgovorila mi je i pricala je tako bahato da mi je doslo da je uklonim ali samo ne znam sto bi mi mogla uciniti da me unisti. Prazne prijetnje, jedino to ima.

Sjedila sam na stolici i pisala sam referat iz geografije, moram uloziti sto vise truda u ucenje ove godine. 'Mozemo li malo popricati?' Tata me je upitao tuznim i zabrinutim glasom te sjeo na stolici nasuprot mene. 'Naravno, sto je bilo?' Upitala sam i ja sada malo zabrinuto. Inace nikada ne pricam sa tatom osim ako je nesto stvarno bitno. 'Tebe tata jako voli. Mozda to ne pokazujem dovoljno, ali volim te i ne mogu podnijeti da ti se ista dogodi.' Rekao je tisim glasom i malo sam se prepala, nikada mi ne govori ovakve stvari, ali nikada. 'Ako se ista dogodi tebi, osvetiti cu se, znaj to.' Rekao je i otisao u sobu. Ostala sam bez rijeci, o cemu on prica. Moguce je da to prica dvije case viskija a ne on. Ali opet, ljudi su iskreni kada su pijani, bilo to malo ili puno. Ostala sam sjediti na stolici i zagledala sam se u neku tocku na zidu i razmisljala o svemu. Ne znam sto se sve dogada a htjela bi znati. Sada mi Viktorija ili Ariana, kako god prijeti a nista joj nisam napravila. I sama zna da nece nikada biti sa Kristijanom.  Odlucila sam zanemariti sve njene prijetnje i nazvala sam Kristijana. 'Hej, mozes li doci po mene da odemo u setnju malo? Moramo razgovarati.' Zamolila sam ga na telefon i rekao je da se spremim zato jer dolazi za deset minuta.

Stajala sam ispred zgrade pet minuta i onda sam vidjela njegov poznati bmw kako mi zmiga da udem. Imao je svoj blentavi osmijeh na licu koji mi sada nije trebao. Samo sam trebala da me saslusa i da mi pomogne.

Sjela sam u auto i odmah me je poljubio, na sekundu sam zaboravila na sve. On se stvarno najbolje ljubi.  'Moramo razgovarati.' Rekla sam i odmakla sam se od njega. Napravio je tuznu i zbunjenu facu. 'Cim dodemo u kafic.' Krenuo je prema meni nepoznatom dijelu. 'Uvijek me vodis na mjesta u kojima nikada nisam bila i najbolje je da stanes na neko parkiraliste da popricamo.' Lazno sam se nasmijesila i stavila sam svoju ruku u njegovu.

Stali smo na neko malo parkiraliste gdje uopce nije bilo ljudi. Jos bolje, samo se nadam da nema ludaka ovdje. 'Danas me je zvala Viktorija.' Rekla sam i duboko uzdahnula. 'Kako si saznala da se zove Viktorija i zasto si joj se uopce javila. Ne znam ni sam kako je dobila tvoj broj ali vec mogu pogoditi da ti je prijetila. Makni se radije od nje, luda je. Ovo ti govorim zato jer te volim i ako ti kaze nesto lose u vezi mene, ne vjeruj joj. Spremna je na sve samo da nas rastavi.' Rekao je i cvrsto me zagrlio. Stvarno se brine za mene i sada me je jos vise strah. 'Srediti cemo to. Ne brini, nista nas ne moze razdvojiti.' Pogledala sam ga u oci pa u usne i poljubila sam ga. Njegovi poljubci su spas za moje probleme i uvijek ce biti.