22. dio

'Najbolje bi bilo da vas ostavim same.' Rekla sam i krenula prema vratima. 'Ne ides ti nikuda, ti ostajes ovdje, ona odlazi.' Ljutito mi je rekao Krisitjan i pokazao mi da sjednem kraj njega. Poslusala sam ga i sjela sam. 'Mozemo li zaboraviti na proslost i krenuti ispocetka?' Pitala ga je Marija tuzno, nisam je nikada vidjela ovakvu i to me zacudilo. 'Nakon svega? Nakon svega sto si mi napravila di bi htjela da krenemo ispocetka. Gadis mi se i uopce te ne zelim vidjeti.' Rekao joj je tako bahato da je i mene zabolilo. 'Nemoj tako. Dosla sam cim mi je Ivana javila.' Tiho je rekla i pogledala prema meni. Znala sam da sam sada mrtva i da ce Kristijan poluditi kada sazna da sam sve ja zeznula. 'Kako mislis ona ti je javila?' Pitao ju je sav zbunjen a ja sam samo htjela nestati iz ove bolnice. 'Ja sam ju zvala. Sestra ti je i mora znati sto ti se dogodilo.' Rekla sam nesigurno gledajuci ga sa strahom. 'Samo zelim da porazgovaras sa njome. Nista vise.' Nastavila sam i izasla iz sobe. Morala sam se spremiti sutra za skolu pa sam krenula prema doma.

Spremala sam stvari i slagala sam kombinacije za sljedeci tjedan skole. Ne znam zasto to radim ali to mi je jednostavno neka cudna navika. Svaki vikend prije pocetka skole slozim kombinacije za svaki tjedan skole. Tako radim od sestog razreda osnovne skole i lakse mi je. Taman kada sam spremila zadnju majicu u ormar trznula sam se na telefon koji je zvonio. Bio je Kiki i malo me je bilo strah javiti se. 'Halo?' Rekla sam malo nesigurno i prestraseno. 'Ljut sam na tebe i to jako. Ali to nije razlog da pobjegnes doma.' Nasmijesio se dok je pricao a meni je odmah bilo lakse. 'Nisam pobjegla. Samo sam se morala spremati za skolu. Jel sve oke?' Pitala sam ga sretnijim glasom. 'Sve je u redu, samo ne zelim vise pricati sa Marijom, to je sve i zelim da postujes to.' Odgovorio mi je a ja sam samo uzdahnula dajuci mu do znanja da mu je to glupa odluka. 'Cut cemo se kasnije, sada se moram ici otusirati.' Rekla sam mu i poklopila.

'Mislim da je vrijeme da malo porazovaramo.' Rekla mi je mama dok sam sjedila na fotelji i gledala seriju. 'Stalno negdje ides i nikada mi se ne javljas. Zelim znati sto se dogada sa tobom.' Rekla mi je zabrinuto a ja nisam imala pametni odgovor na to. 'Nista se ne dogada, mama, sve je kao i prije.' Odgovorila sam joj nesigurno. 'Toga se i bojim. Ne zelim da je sve kao i prije. Trebala bi promijeniti barem nesto u svome zivotu. Sutra ti ponovno pocinje skola i sada je vrijeme da zagrijes stolicu da se mozes upisati na posten fakultet.' Pricala mi je bajke, nije sve lako kao sto ona misli. Ona nije ni dogurala do ovdje gdje sam ja trenutno ali ne zelim joj stavljati sol na ranu. Znam da zeli sve najbolje za mene ali to njeno 'najbolje' neki puta je nemoguce ostvariti.

Na mobitelu je 06:30 h i vrijeme je da se pocnem spremati za skolu. Danas sluzbeno pocinje pet mjeseci zatvora koje moramo odraditi ako zelim upisati fakultet.

Zvono je odzvonilo i svi smo se stisali. Imali smo profesora iz matematike kojega nitko nije mogao smisliti pa tako niti ja. Mislim da je mrzio svoj posao i sve nas. Nismo mu nista ucinili a prema nama se ponasa kao prema najvecim kriminalcima na svijetu. Jos samo pola godine i vise ga necu trebati trpjeti, dobro je sto imam vrlo dobar iz matematike tako da mi ne moze reci da nista ne ucim.

'Jesi cula sto je bilo?' Pitala me Hana koja je znala sve sto se dogada u skoli, to joj je bio hobi. 'Ne, reci.' Rekla sam nezainteresirano dopisivajuci se sa Kristijanom. 'Klara je prekinula sa deckom.' Sretno je rekla a meni je doslo da joj opalim samar da odleti do kraja hodnika. 'Ti to ozbiljno?' Upitala sam je, ali ovaj put zainteresirano. 'Da, Sven i ona su nesto muljali i zbog njega je Igor prekinuo sa njome.